Dali je sve što vidimo i naučimo kroz život dovoljno za kvalitetu koju naš život predstavlja? Nisam sigurna da se sve naše vještine daju i iskoristiti! Kako se postaviti kada te dijete pita, da mu nešto objasniš a ti ne znaš. Mislim opčenito kad ti vjera nestane iz smisla života kako je vratiti? Zašto se nikako ne mogu poravnati sa stvarnosti, ili sam ispred, ili zaostajem, jooooj kako??? Nije mi loše veselim se svakom novom danu i svaki novi osmjeh mi je kao novi prjatelj, nisam negativa, u svemu izvlačim nešto lijepo, ali oko mene je mrak, krize sa svake strane, svi  u obitelji na očigled propadaju i nestaju u svojim crnim mislima, kako da pomognem, a obuzimaju me! Sa svojim su nemirima i mene počeli okretati, nisam se u stanju boriti sa stalnom depresijom i sa prizvukom ništavila... pušem i na hladno, ali sutra je novi dan, jel tak, ne?

Nakon skoro tri godine vratila sam se u Novalju. Nisam baš bila oduševljena dolaskom, ali sam ipak bila sretna što se vraèam u taj meni poseban raj. Sam dolazak nije bio toliko težak tako da sam se nekako razveselila mirisima koji æe mi ostati zauvjek u sjeèanju. Miris bora koji se grije na vruèem ljetnom suncu, more koje me zove u svoje beskrajno plavetnilo. Nekada sam znala sve puteljke i preèace, imala sam svoja tajna mjesta koja su me zvala na igru.. I sada sam htjela istražiti sve buže koje su na kamenoj plaži odavale svoju poèast moru i suncu, bile su prave male nastambe za sav morski svijet koji ondje živi. No puteljci su nestali i nove kuèe su prekrile livade i pašnjake. Koji šok, nalazim se u novom svijetu, sazdanim od masovne izgradnje apartmana koji se koriste samo par mjeseci u godini. More je ostalo isto, barem ono odoljeva nama i našim prohtjevima. Snažno i meko u isti tren, baca vale i zove na igru. Kako je lijepo biti tu! Nakon ovih mojih izmamljenih uspomena vraèam se iz mašte razlogu svoga dolaska. Nemam snage govoriti, došla sam na sprovod. Zadnji ispračaj moje bake Katarine, roðene 01.11.1924., umrle 17.12.2006. Moja Kate sada je tamo u Novalji, na suncu i blizu svoga mora, sada je ona razlog moga dolaska, razlog moje posjete. Nemam više svoje nade i uzdanice, moje sreèe moje tuge, moje najdraže prijateljice. Nikada neæu moèi sebe nekome dati kao njoj, moje jedine. Nikada nije bila stroga ni gruba, neèu reèi da nije imala mana, pa ko ih nema, meni je bila najbilja. Imala je težak život i borila se sa svim nevoljama išla je uvijek naprijed. I ja ću tako. Pozdravljam te diko moja, vidimo se meðu anðelima koji nas paze i tamo i tu.  
 

Eto, kao da se ništa nije dogodilo, kao da sam sve samo sanjala, stiže mi sms: "javit ću ti za par dana kaj ti treba za krstitke...." Ja u šoku, to je već postala rutina, u zadnje vrijeme sam stalno malo šokirana svačim. Pitam porukom, "Zbunjena sam mislila sam da me nečeš za kumu" a mislim si, kaj me opet vuče za nos? Pa tako smo se dogovorili, ja sam neodgovorna, ...i svašta lošeg, ...nemam novaca da platim manju svadbu! Ali vjerujem da je ipak bitnije da se angažiram oko malene, nego da joj neka brlj, kuma samo dođe za rođendan.Stiže odgovor pa evo, nisam ti rekla da te neču, nego da budeš malo odgovornija, da S može na tebe računati u svakoj prilici... i tako ja sam opet u igri, mada znam da če biti trzavica, kao i do sada, ako se usprotivim, nečemu biločemu, a možda i neče. Kako kaže

Remi:

ko prsti jedne ruke

prijateljice

ti poznaš me

koda se znamo od uvjek

ti lako čitaš

me

ko prsti jedne ruke

prijateljice

vjeruj mi

makar ne kažem to često

hvala na potpori....

Kako sam ja dočekala malenu S!

21.10.08


Sa veseljem te čekam kao da ja sama očekujem svoje vlastito

djete. Mjeseci se čine dugi kao godine, a ti rasteš u maminom

trbuhu spremaš se za život. Prvo bi ti htjela reči da te čeka

toliko ljepih stvari, bit če mi veselje upoznavati te sa svim što

te čeka, ništa ti neće biti teško, samo češ upijati znanje i

gledati svijet sa svojim plavim očima. Nadam se da češ dobiti

mamine okice jer su to najljepše oći koje možeš poželjeti, bez

obzira što ona kroz cjeli svoj život govori da su joj oči fuj, tebi

neče biti. Mogu si zamisliti kako češ izgledati i kakvog češ duha

biti, jer več sada dok te svi sa nestrpljenjem čekamo vidimo da

si tvrdoglava, malo na mamu, a malo i na tatu. Kako sam samo

nestrpljiva, nikako da si smirim osječaje koji me preplavljuju,

joj, joj, ti malena ni ne slutiš kako je teško doćekati maleno

djetešce. U tebi vidim zraku sunca koja se iz oblaka probila i

obasjala naše dane, ne bi htjela zvučati depresivno, ali do sada

nisam znala što to znači plakati od sreće. Točno se sječam šta

sam radila i di sam bila kada mi je javila da je trudna, tada

si bila samo hrpica stanica, a već si bila osoba, mali čovjek. Bio

je 14.02. Valentinovo, nisam nikad bila sretnija nego taj dan,

farbala sam sobu i na lojtri sam čitala poruku, MARE; POSTAT

čEŠ KUMA! Skoro sam opala sa nje, i toliko sam skakala po

kući, da me moja mama ćudno gledala, plakala sam i smijala se

ko luđakinja, cjeli tjedan sam bila u sedmom nebu. Svaki put

kada sam dolazila jednostavno sam se divila kako

napreduješ i kako od maloga trbušćića dolaze udarci, kao

pozdravi. Mami je bilo teško zadnjih mjeseci, natečene noge, ne

može spavati, teško joj je bilo hodati, hormoni, ma puno stvari

mi nije ni rekla. Ali sve skupa zna i ona da se isplatilo, kada te

primi u ruke prvi puta, mogu si samo zamisliti taj val emocija

koji će osjetiti, ništa joj neće biti teško za nićim neče požaliti.

Moje isèekivanje se nemože ni mjeriti sa njenim, ali èeš nam

svima biti velika sreèa i veselje. Ovaj zadnji tjedan javljali su

mi do sada dva puta da dolaziš, ali ti si odluèila da bi nas još

malo mogla ostaviti, na iglama, barem se ja tako osjeæam, jer

nisam pokraj tvoje mame, a htjela bi biti, nadam se da ona u

svome srcu zna koliko se brinem, za vas obje. Nadam se da èeš

kroz par sati doæi na ovaj svijet. Znam da èeš biti slatka i

vrckava , znatiželjna djevojèica puna  raznoraznih

iznenaðenja,. Joj, odmah se sjetim kakva je bila kada je

bila curica, znaš tako je èudno sjeèati se neèega što je bilo

tako davno, a meni kao da je juèer bilo. Tvoja mama, ona je bila

jedna mala radoznala i vesela klinka, a zajedno smo svašta

znale izvaðati, što je tvoju baku dovodilo do ludila. Nismo bile

zloèeste ali smo imale neki svoj svijet u kojemu smo živjele kao

prave princeze.  Ja sam baš ponosna na tebe, dobre si roditelje

odabrala i znam da èeš uživati sa njima, ako æe te ikada ljutiti,

moraš znati da je to za tvoje dobro, mama i tata za tebe bi dali

sve, nikada nemoj sumnjati u njihovu ljubav, ti si njima sve.
 Danas mi telefon šuti, nemam nikakvih vijesti o tebi ni o tvojoj

mami,  a danas je 18.10. trebala si se danas roditi, nikako da te

doèekam baš si tvrdoglava.
Ponoæ je prošla, a ti nisi imala u planu da postaneš malena

Pepeljuga. I opet sam u brizi, ali tvoja mama kaže da æe sve

biti u redu pa joj ja vjerujem, S æe doæi na svijet kad bude

bila spremna, rekla sam joj da si se prepala nepoznatog pa neka

ti prièa da se predomisliš. Kao da bi te nagovorila na brži

dolazak, ali evo prolazi još jedan dan danas je 19.10. a ti ništa,

vidjet æemo sutra, ne možeš se skrivati dugo od nas, svi te tako

željno oèekujemo. Evo danas je 20.10. a ti si još u maminom

trbuhu, nikakav pomak ni danas, trudiš se ostati što je duže

moguæe i doæi kao pravo iznenaðenje. Još jedna ponoæ

prolazi, a ja pišem da si skratim vrijeme, bebo mala ajde

èekamo te, doði nam što prije.
21.10.07. došla mi je željena poruka, S je odlučila izaæi,

voda je otekla i tu i tam su trudovi! B će ti javljati.

06:20:39. ko raketa sam se digla i èekam, malo je to teško

opisati, ali kada sam daleko od nje, sve mi drugo nije važno

koliko bi htjela biti uz nju i držati ju za ruku. Slovenija je

daleko sada, barem meni. Pitam se što se sve sada dogaða u

tvojoj malenoj glavi, koliko èeš probijati put u novi i nepoznati

svijet? Vjerujem da neèe biti nikakvih problema, negdje je

podne veè šest sati se trudiš.
Sada je 16:52:23. A mama ti još u rodilištu, još se nisi rodila, ili

mi još nisu javili, valjda budeš do naveèer zaplakala, pa da te

èujemo. Taman sam napisala reèenicu i zvoni telefon, B

Slo:Vièe pa Mare kaj se brineš, kaj je, evo ja sam
Postao tata, sve je u redu, zdrava je. Ima crnu kosu i nosek ko

niger, ha koje veselje…
Evo došla si, rodila se u 17:10;15; pa bebo  dobrodošla nam

ti na ovaj svjet. Kamen mi je pao sa srca, 3500g. èiste ljubavi, i

opet plaèem, jer si tu, obeèajem ti to je od sreèe. Prve rijeèi od

tvoga tate, su da evo, A je mama, A ja sam tata, konèno. Sve

je u redu zdrava je i A je dobro, samo je umorna, a ja pitam

kako ti izgledaš, veli B lijepa je na tatu… kako je to ponosno

rekao, najraðe bi ga kroz telefon izgrlila, tako je sretan, a

sutra, sutra, se vidimo, malena, ja jedva èekam da te vidim.

Tvojoj mami da čestitam na novom životu koji je donjela na

svijet.
 

Vozim se u tramvaju i pokraj mene neki klinci cirka četrnaest godina. Razgovaraju nevezano o školi učenju sistematskom ili ne, koji je najbolji način za savladavanje gradiva. Mislim si kako je meni to doba prošlo za čas i čak mi i sada fali... I ne obazirem se ja na njih, malo ih promatram, klinka, tak je slatka, nije tipična ljepotica, niska je, malo je bucka, ali na njoj je sve skladno, prekrasne pametne plave oči, budno prate, rumeni obrazi, smješak malo ciničan ali, ko nije ciničan u toj dobi? Zgodno obučena, po nekom svome stilu, između punk grunge romantične scene, sa decentnom mašnicom na rajfu, dugi kaput, majčica na prugice, šosek sa čipkanim rubom, marte sa crvenim žnirancima, sva u smeđe crnim tonovima, ali tako svježa. Kad počne sa takvom mračnom spikom da sam pomislila da se šali. Kaže da nije vrijedna ovoga života da se ne namjerava socijalizirati, njoj su ljudi samo neugodnost i ništa više, nije joj do smjeha ni do nekog izmišljenog života, njen put je asocijalnist, to je njen izbor. Dok dečko postavlja pitanja koja ju hrabre i pokušava joj skrenuti pozornost na vedriju stranu života, pita ju za argumente, kojima bi mu objasnila zašto se tako osjeća. Njeni me odgovori stvarno zbunjuju, kako se tako mladi mogu osječati tako jadno i tako nebitno? Kaže mala da je ona mrtva, da je nebitna, prazna, u njoj je rupa, ništa nema smisao, on ju pita kako to pa ljudi su stvoreni da žive u zajedništvu i da se druže sa drugima, pa i ona je čovjek, a ona na to veli da je ona čovjek, ali da nije osoba. Na svako njegovo pitanje odgovara sa još gorom rečenicom, sve je loše, nije nista vrijedno njene pažnje i ona nije vrijedna ničije brige. Stalno ponavlja kako je mrtva i kako je u njoj sve mrtvo i kako nema ništa smisla, ona nema osobnost i tako dalje, nisam ni zapamtila sve što je kao bujica tekla iz njenih usta. Prvo sam pomislila da ga isprobava da vidi jel bi se možda on brinuo oko njenih nemira ili iz nekog drugog razloga, ali on joj je govorio da je ona sve samo ne kako se sama karakterizira. Da ju primječuju, da nije nevidljva, ali ona je bila ustrajna sa svojim mračnim karakterom i tako su izašli iz tramvaja. Moram priznati da mi se kosa digla na glavi, ne vjerujem da bi ju netko uopče mogao odgovoriti od promjene mišljenja, grozno, tolio života pred njom, toliko stvari koje je čekaju a ona siroče nema volje  ni za istraživanjem. Želi biti asociljalna iako je komunikativna i vokabular joj je prepun riječi koje ja u njenim godinama nisam upotrebljavala. Žalosno je da se uopče tako osjeća i da misli da nikog nije briga, da nikome neče nedostajati ona kao osoba. Dobro, možda se nije našla, nezna što bi sa sobom, ali takva depresija je za nju pogubna. Znam da djeca odrastaju puno prije ovih godina, nego što sam ja ili moji vršnjaci, i svagdje postoje nekakvi negativni aspekti života, ali ovakva depresija je zastrašujuća, nije li? Koliko ima takve mladeži kao što je ta mala koja je na prvi pogled prava djevojka sa nekim izraženim karakterom koji ju skriva od onoga što ona osječa? Dali se netko brine oko njih, ili su prepušteni sami sebi pa se možda i odlučuju na samoubojstvo kao one djevojke koje su se bacile sa zvonika. Dali njihoivi roditelji uopče znaju što im se vrti po glavi, jesu li svjesni da ih djeca trebaju? Samo da ne primjete kada je kasno, kada nema povratka, da se njihovi žvoti dovedu na pravi put. Kada su im dali život, neka paze da im ne izmakne iz kontrole, znam da ih se nemože baš uvjek štititi od svega i nadzirati, ali osječaji u pubertetu su jako varljivi. Klincima je najlakše je reči nemogu ja to i ostaviti sve iza sebe ne razmišljajuči da se stvari više nemogu vratiti iz mrtve točke. Imala sam i ja takve neke misli, ali sam i imala majku koja je nekako na prikriven način trazila neku komunikaciju samnom, ako ne ona, onda barem baka, sa kojom sam bila po cijele dane. Na neki svoj nacin uvjek znala iz mene izvuci sve sto me je mucilo, o svemu pricale, mozda ja imam srece pa sam prezivjela to mladenacko turobno doba bez problema. Pricajte sa nekim ko vam je drag, ne mora to biti roditelj samo nemojte biti sami kada ste u tom modu, probajte si nekako raspoloziti dan, uvijek postoji nesto sto vas moze razveseliti, pa napravite bas to nesto sto vas veseli.

Kao da sam sva od stakla, nikako da ulovim vezu sa svijetom oko sebe. Jedva se prilagođavam i nikako da se prilagodim. Sada imam osjećaj da sam opet propustila priliku i da nisam na vrijeme reagirala pa sam popušila! Ko zna kako sam trebala, reci ću sve kako je bilo pa neka mi bude. Znamo se več sto godina, i volimo se kao prijatelji... izlazimo van, sami ili sa društvom, dok smo vani, ni meni ni njemu ne prilaze drugi ljudi. Meni da ali i brzo nestanu kada je on blizu. Nekako me ima na oku i neda nikome blizu mene, bar sam to nedavno primjetila. Sve samo slučajno i nenamjerno, a ja ne primječujem takve stvari dok mi drugi nisu skrenuli pozornost. Kad sam primjetila da je i on promjenio smjer od prijateljstva, ostala sam u šoku, blago rečeno nisam ga nikad tako gledala kao sada, kada je naravno možda nekako prekasno. Poklopilo se malo nesmotrenosti, evo nikako da krenem, teško mi je i napisati, poljubili smo se i skoro je bilo i više od toga. Ko se povukao, ja, zašto? Eto tako, već se sprema ta priča neko vrijeme i sad kad je tu, ja sam se smrzla. Kao i obično tisuču pitanja kroz glavu mi juri. Kako sad dalje, da se pravim da ništa nije bilo? Možda da ga ignoriram. Ma osječam se kao totalna budala. Iz mene je provalila bura emocija i neznam kamo bi sa svim tim osjećajima. Dani prolaze, a ja sam ukočena i nemam snage da se pokrenem ni da se konačno suočim sa burom u meni. Znam da nisam jedina koja se zagledala u svog naj frenda, ali ljudi moji kud baš meni. Kad smo razgovarali o mogučim ljubavima, on mi je govorio da se moram pomaknuti prema naprijed i razmišljati pozitivno, a ako ću stalno govoriti da ću biti sama, da če se to i dogoditi. Svaku rečenicu petsto puta okrečem u glavi i pitam se dali su meni bile neke stvari toliko nepojmljive  da mi je stajao predamnom a ja nisam skužila dok nije kasno? Jel mi prošla baba s kolačima? Sada kada bi trebala preuzeti inicijativu nisam u stanju. Naravno nije istina ona poslovica; ko čeka taj i dočeka, barem ne kod mene, ja ako ne napravim u momentu inspiracije nemogu naprijed. Koma, sada mi je teže ali nema veze, krenut cu pa vidjeti šta ce biti, bit će mi žao ako izgubim prijatelja, ali kako ce biti biti če. Ko zna možda je nova romansa na pomolu? BILO BI MI I VRIJEME !!!!  Dosta mi je onih propuh vezica u kojima se nezna ko pije a ko plača. Koje završavaju prije nego počnu. Ali sada se moram koncetrirati na njega, skupiti hrabrost i krenuti u napad, valjda se nebum razbila, nisam stvarno od stakla....

 

Nemir u meni nikako da se povuče, nisam ni oči otvorila ali već sam napeta kao struna, čekam ko če krenuti u napad ? Čemu sve to, zašto mene ne ostave na miru??? Pitam se gluposti, kao već odrasla osoba trebala bi znati da sam sama odgovorna za neke svoje bube u glavi i da nikoga za ništa ne smijem kriviti, naravno, to je teško ali samopouzdanje treba nekako obnoviti. Nekad sam bila jaka, sa godinama mi se čini da nisam više ni upola takva kakva sam bila. Sjećam se da sam bila neustrašiva i da sam se pitala jel su moje mama i baka normalna kada se brinu za mene ili brata, ili tatu, bilo koga ustvari, svaki dan se svodio na brigu!  Nikako da se ne brinu, nisu ni počele sa objašnjavanjima, kada evo mene, samo se brinem! Jel ta briga prerasta u bolest? Ili možda stvarno pucam*? Briga za zdravlje, pa briga za obitelj, stalno čekanje, dal če netko nešto napraviti loše, ili što bi se trebalo dogoditi, jel to moje ponašanje kopija ponašanja moje obitelj? Ili je to sada postalo normalno ponašanje u svijetu koje ne nudi ništa dobro, samo se nadamo lošem pa zaboravljamo na dobro, zar nebi trebalo biti obratno? Misliti pozitivno pa krenuti na još bolje- ili bar mrvicu bolje? Kao da ludim, umjesto da sama sebi kažem, ma daj briješ, ne pričaj gluposti sve će biti dobro, barem normalno, nikako da se izvučem iz toga začaranoga kruga. Briga brigu brine... ha koja rima! E to je baka stalno govorila.. od kad je nema, ma sve mi je palo, cjelo stubište niže... Teško je, rekao bi moj Danči, ali nema on pojma kaj je teško. Psiha je zajebana stvar, joga je zakon, nisam nikada došla u stanje nirvane ali doči ću i na to. Ova briga me zabrinula, nisam se dugo oko nečega ozbiljno zabrinula, osim za svog brata koji kako mi se čini je totalno neuračunljiv sa svojim ponašanjem i sa svime što ima u glavi, stalno bi ga branila (valjda najviše od njega samoga) a kako vidim nije njemu niša loše u životu i ima preko dvadeset godinica po nekim zakonima je punoljetan pa neka se brine za sebe i za svoje ponašanje kako i dolikuje takvom mladiću. Naravno brzoplet je na jeziku, još više u razmišljanju, nikako da se sretne sa pameti, ali do sada je kroz sve pizdarije prošao neoštečen. Kada se samo sjetim, tulumarenja i putovanja i svega kroz što sam ja svoje roditelje provela, mada pola toga nisu znali. Pa (bolje da nisu) jel bi do sada ja naučila i pravila iz moderne psihologije zabrinutog čovjeka... psihoze, deliriji straha, muka i fizički manifesti koji se pojavljuju od dobro nam znane brige. Da, na sreču neznaju pola toga, ali ja znam sve što oni neznaju, i gledajući njega, brata moga jel, kosa mi se diže na glavi od stvari koje ga mogu zadesiti. Kako ću ja imati svoje dijete, mislim da ću biti gora od kobca.. daleko je to jel?   

Pozdrav svima, koliko vas got ima...
Dokopala sam se konačno malo vremena pa sam zavirila u moj skoro zaboravljeni svijet. Dugo me nije bilo među vama pa sam sada stvarno vesela što mogu malo sa vama podjeliti neke svoje misli. Sa zakašnjenjem vam svima  želim sve naj u ovoj novoj godini, neka vam se ispune sve skrivene želje i željice... Moj doček je bio manja katastrofa i nadam se da neče utjecati na ovu godinu. Dočekala sam ju u nekom nabrijanom i čudnom društvu koje nije bilo raspoloženo za slavlje pa sam brzo nestala iz takve atmosfere.  Nisam baš opširna i evo za sada je to sve. puno pusa kisssss!!!!!!!!!!

       OpReZ===ĐaCi